Da bi se gornji plan ostvario, neki podliji iz velikih hotelskih lanaca moraju lobirati u Ministarstvu turizma, malo i podmazati nekoga tko odlučuje, a ako treba, potplatiti i nekoga na pravnom fakultetu tko će onda napisati zakon koji će više pogodovati velikima, a ne malima. Tako korupcija funkcionira. 

Donedavno su tako i u Zakonu o strancima imali odredbu da strance možeš dovesti samo ako si radio zadnjih šest mjeseci, što kao uvjet ispunjavaju u graditeljstvu i restoranima samo veliki.

Uistinu, kad usporediš vrijeme do 1991. i vrijeme nakon nje, posebno zadnju dekadu, prije 40 godina poticali su male i mikropoduzetnike i obrtnike, a zakonom onemogućavali svako poduzetništvo s više od 10 radnika. Veliko poduzetništvo moralo je biti društveno vlasništvo, što, na svu sreću, više nije, ali su oni uveli i poticali među Hrvatima obrte, malo i mikropoduzetništvo. Iskreno, da su htjeli uništiti malo poduzetništvo, ne bi ga ni omogućili.

U današnje vrijeme, zbog globalizacije, sve ide u smjeru ograničavanja i uništavanja malih, a da opstanu samo veliki igrači. Tako je u biznisu goriva, u turizmu, trgovini, a gdje nije. 

Samo ako si veliki hrvatski poduzetnik i paše ti to što zatiru i otežavaju poslovanje malim hrvatskim obiteljskim firmama, možda će za 5 do 10 godina tvoju veću firmu preuzeti uspješnija austrijska firma, a tu austrijsku poslije neka njemačka, a njemačku na kraju neka firma s Wall Streeta jer to je ono čemu globalizacija teži: da ostane samo mali broj firmi koje kontroliraju sve, a te su firme u nekoliko centara moći koji sigurno nisu na Balkanu. Pogledajte IT/AI sektor u svijetu, najčešće vrlo mali broj firmi kontrolira skoro cijelo tržište. 

Ima li država pravo mijenjati pravila igre?  Inače zna se da nismo popularni među stranim investitorima jer stalno mijenjamo uvjete poslovanja i poreze. Samo, stranim hotelskim lancima ipak odgovara da se malima u Hrvatskoj otežavaju uvjeti poslovanja, premda je to zabranjeno u njihovim zemljama. No je li to dopušteno prema zakonima EU-a? Nije, jer se neke na trzištu, recimo velike, unutar EU ne smije preferirati. Zabranjenoj.  Preferiranje velikih hotelskih lanaca je utuživo i zato Hrvati s apartmanima imaju pravo na bunt. Što je manje poduzetnika generalno, pa i onih najmanjih, to je manji postotak Hrvata koji su samostalni, misle svojom glavom, i koje država ne može kontrolirati. Autokratski režimi vole kontrolu svih svojih građana. 

Na kraju poznate brojke o kojima sam već pisao. U vrijeme socijalizma vlast je dala svojim građanima da žive od turizma i po tome smo se razlikovali od svih ostalih bivših socijalističkih zemalja, u kojima nisi smio imati ni svoju zemlju, ni firmu, ni mali hotel. A tada nije bilo globalizma i globalista koji bi se suprotstavljali malim obiteljskim vlasnicima apartmana. A danas, kao sto sam rekao, što se više uništi malih iznajmljivača, dobije se više radnika u hotelima jer se hoteli ne grade zbog nedostatka radne snage, pa baš zato treba satrati male iznajmljivače. Nemaš ti što biti poduzetnik, bit ćeš lijepo radnik u hotelu, vjerojatno stranom. 

A i tada, za vrijeme socijalizma, hotelski je smještaj po broju kreveta bio manji od privatnog. Dakle, oko 1990. godine u tadašnjoj SRH bilo je približno 264.000 kreveta u privatnim sobama i apartmanima, a ukupni turistički smještaj tada je izgledao otprilike ovako:

Hoteli: 142.917 kreveta

Turistička naselja: 58.201

Kampovi: 292.934

Privatne sobe i apartmani: 264.092

Radnička odmarališta: 69.319

Dječja odmarališta i hosteli: 19.853

Ostali objekti: 12.458

Ukupno je Hrvatska 1990. raspolagala s oko 862.680 turističkih kreveta, od čega je privatni smještaj činio približno 31% svih kapaciteta.

U 2025. privatni smještaj (apartmani i kuće za odmor) imao je 718.375 kreveta, što je razlog zašto puno više ljudi u Hrvatskoj nisu u siromaštvu. 

Hoteli: 174.591 kreveta.

Kampovi: 266.015 kreveta.

Hotela je, dakle, malo jer nema radne snage, država i JLS-ovi presporo izdaju dozvole, a s time iznajmljivači nemaju baš nikakve veze.