Otpad je u Hrvatskoj i pitanje povjerenja u institucije. Građani političarima još vjeruju kad govore o imigraciji ili odnosima s drugim državama, ali im oko otpada ne vjeruju. S razlogom. A oko otpada znamo za izmjene propisa za prekogranični promet otpada iz 2019. 

Naime, 2019. ukinuta je obveza da se inspekcija tri radna dana unaprijed obavijesti o pošiljci otpada.

2021. ukinut je poseban registar za uvoznike i izvoznike otpada koji nije prolazio postupak prethodnog odobrenja. Jeli to pomoglo da ne znamo kako otpad ulazi? Monitoring otpada je smanjen, a neko se rapidno obogatio.  Nacional je objavio da su predstavnici Državnog inspektorata na sastanku održanom u Ministarstvu zaštite okoliša  rekli kako se navodno 60% pošiljki otpada uvozi ilegalno i da ne stižu sve kontrolirati. To je Nacional prenio na temelju izvora sa sastanka; Inspektorat je potvrdio da je od 2019. do 2025. otkrio 1.521 nezakonitu pošiljku. U Saboru  je iznjeto da ministrstvo nije znalo gdje je završilo 870.000 tona otpada uvezenog 2024.

Kad talijanski otpad završava u Hrvatskoj, građani se pitaju: zašto ga netko doprema sa Sicilije u Liku, zar nije jeftinije da ostane negdje u Italiji? Samo očito  je kako je ozpad jeftinije prevesti i istovariti negdje u Hrvatskoj nego zakonito obraditi u Italiji? U slučaju ilegalnog odlaganja, takva razlika u cijeni može biti snažan poticaj za nezakonito postupanje, recimo da u bale normalnog otpada uguraš i opasni medicinski otpad. 

Ako je nadzor slab, a Ministarstvo zaštite okoliša ttvrdio je nedavno da ne zna za sav uvezen otpad,  može li se među otpadom naći i nešto mnogo opasnije od onoga što piše u dokumentima? Takva mogućnost mora se ozbiljno provjeravati. Nadležna tijela trebaju javno objasniti kako se pošiljke pregledavaju i kako se utvrđuje odgovara li njihov sadržaj prijavljenoj vrsti otpada.

Otpad se generalno može ponovno uporabiti ili reciklirati. Ono što nakon toga ostane mora se zbrinuti: spaliti uz proizvodnju energije ili odložiti. Postoji i treći put — izvoz — ali izvoz sam po sebi nije rješenje. Ako otpad završi nepropisno odložen, problem samo prebacujemo u drugu zemlju. A mi smo očito Afrika za izvoznike EU otpada. 

Samo uvoz otpada može biti dobar posao i korisna okolišna usluga, ali samo uz pouzdan nadzor, transparentno postupanje i odgovornost za svaku pošiljku. Takav model može imati smisla ondje gdje građani vjeruju institucijama da će pravila provoditi. Hrvatska, nažalost, zasad ne ulijeva takvo povjerenje jer smo zemlja visoke korupcije. 

Švedska kao zemlja niske korupcije pokazuje kako uvoz može funkcionirati kada se otpad uvozi radi energetske oporabe. U tamošnja postrojenja za proizvodnju električne energije i daljinskog grijanja 2023. stiglo je oko 1,7 milijuna tona uvezenog otpada. U Malmöu Sysav godišnje obrađuje oko 600.000 tona, a nešto više od 10 posto čini prethodno sortirano gorivo iz drugih europskih zemalja. Sysav navodi da provodi uzorkovanja, analize sastava i kemijske analize te obilazi postrojenja dobavljača. Tijekom 2025. primio je 52.193 tone otpada iz Italije.

Sysav opisuje te kontrole, ali javno ne navodi da se svaka pošiljka zasebno testira na radioaktivne tvari ili uzročnike zaraznih bolesti. Prema opisu tvrtke, riječ je uglavnom o sortiranom ostatku industrijskog otpada namijenjenom energetskoj oporabi. Zato treba pitati nadležna tijela što se provjerava prije uvoza i po dolasku pošiljke te kako postupaju kada se otkrije sumnjiv materijal. U naš zakon i praksu hitno treba unjeti sve ove švedske mjere u radu s otpadom. 

Italija je po korupciji slična nama samo smo u tretiranju otpada mi daleko korumpiraniji i zato njihov otpad završava kod nas. U Brescii je talijanska spalionica otpada 2024. obradila više od 700.000 tona. Proizvedena energija pokrila je potrebe više od 175.000 kućanstava, a toplina se isporučivala za 60.000 zgrada. To pokazuje da se neiskoristivi otpad može obraditi i pritom proizvesti energija.

Hrvatska se mora zapitati zašto otpad iz Italije završava kod nas. U slučaju ilegalnog uvoza otkrivenom 2025., otpad iz Italije, Slovenije i Njemačke dopreman je u Hrvatsku pod oznakom plastike za recikliranje, a potom odlagan. Europol je objavio da su osumnjičeni nudili jeftino zbrinjavanje i krivotvorili dokumentaciju. To pokazuje kako razlika u cijeni može stvarati poticaj za nezakonito postupanje — ali samo po sebi ne dokazuje da je sudjelovala talijanska mafija ili da je podmićen hrvatski političar. A vrlo vjerojatno nije da  nije. 

Javnost zaslužuje jasne odgovore: tko je odobrio uvoz, kako je otpad razvrstan i nadziran, tko je imao korist i gdje je završio novac? Jesu li službenici Ministarstva zaštite okoliša ili Državnog inspektorata bili izloženi prijetnjama, a barem mafijaši vole prijetiti? Ako jesu, jesu li prijetnje prijavljene policiji što se moralo jer službenike države plaćamo da nas štite i što je poduzeto?

Organizirani kriminal u nekom slučaju ne dokazuje sam po sebi da je riječ o mafiji ili političkoj korupciji. Zato istrage moraju utvrditi cijeli lanac odgovornosti. Kad otpad završi na hrpi umjesto u postrojenju za obradu, trošak i rizik ostaju hrvatskim građanima.

Rješenje za otpad mora početi odmah.  Za otpad koji se ne može ponovno uporabiti ili reciklirati trebamo regionalne i možda puno malih  općinskih spalionica s visokim standardima zaštite okoliša. Njima trebaju upravljati investitori zajedno s lokalnim zajednicama (privatno-javne investicije), uz neovisni nadzor, javno dostupne podatke o emisijama i kontrolu građana kojima lokalna sredina vjeruje. Dozvole i gradnja moraju imati jasne (kratke) rokove, a zakoni se mogu osloniti na iskustva Švedske i Austrije.

Kina nas u inovacijama u mnogim industrijama prestiže i melje i zato što može brže uklanjati prepreke ulaganjima. Hrvatska ne smije birokratskim odugovlačenjem dopustiti da se otpad gomila, truje tlo i vodu te uništava trud ličkih poljoprivrednika. Lika bi mogla postati prijestolnica ekološke poljoprivrede. Nizozemska bi za takvu zemlju dala mnogo — a mi dopuštamo da je uništavaju.

Ako su u tom lancu političari ili dužnosnici pogodovali kome, građani zaslužuju odgovore.

Na kraju, u ovom projektu s otpadom treba vidjeti i priliku za graditelje, arhitekte, poduzetnike generalno. Ali sve u sinergiji s javnošću jer političarima se ne vjeruje. Budući da građani ne vjeruju političarima, rješenje mora uključiti i njihovo sudjelovanje. Predlažemo javno-privatno partnerstvo u kojem bi uz privatnog investitora ulagala i zadruga lokalnih stanovnika, s udjelom od 10 posto, dok bi preostalih 90 posto osigurao investitor. Tako bi građani imali stvaran udio u projektu i mogućnost nadzirati kako se otpad zbrinjava, a lokalna zajednica dobila bi korist od postrojenja koje služi njezinu području. Svako postrojenje mora raditi transparentno, uz neovisan nadzor i javno dostupne podatke o tome što se u njega dovozi i kako se obrađuje. To je put prema rješenju koje istodobno štiti okoliš, poljoprivredu i povjerenje ljudi.