U Hrvatskoj danas posluje oko 120.000 malih privatnih iznajmljivača s približno 650.000 kreveta, dok hoteli raspolažu s oko 175.000 kreveta. Prosječan mali iznajmljivač ima svega 5 do 6 kreveta, što pokazuje da je uglavnom riječ o obiteljskom dodatnom izvoru prihoda, a ne o velikim turističkim poduzećima.

Ako pretpostavimo da prosječni godišnji paušal iznosi 100 eura po krevetu, mali iznajmljivači samo kroz paušalni porez uplate oko 65 milijuna eura godišnje. Taj novac pritom ne ide u državni proračun, nego predstavlja prihod gradova i općina, koji u zakonskim okvirima određuju visinu paušala.

S druge strane, hoteli ne plaćaju paušal. Oni plaćaju PDV, porez na dobit, poreze i doprinose na plaće te druga javna davanja. Hrvatski hoteli imaju oko 175.000 kreveta, a prosječna godišnja popunjenost iznosi oko 60 %.

Na temelju tih podataka može se procijeniti da hoteli godišnje ostvare približno 2,5 milijarde eura prihoda od smještaja, što znači da kroz PDV od 13 % generiraju oko 325 milijuna eura PDV-a samo na uslugu smještaja.

Uz smještaj, hoteli ostvaruju značajne prihode od hrane, pića, wellnessa, kongresnih sadržaja, parkiranja i drugih usluga. Može se procijeniti da te djelatnosti ostvaruju dodatnih 0,8 do 1,0 milijardu eura prihoda, pri čemu kroz PDV na hranu, piće i ostale usluge u državni proračun uplate još približno 150 do 200 milijuna eura godišnje.

To znači da hoteli kroz PDV ukupno mogu generirati oko 500 milijuna eura godišnje. Može se procijeniti da samo mirovinski doprinosi zaposlenih u hotelima iznose približno 180 milijuna eura godišnje, dok ukupni doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje te porezi vezani uz plaće dosežu oko 300 do 350 milijuna eura godišnje, ovisno o strukturi plaća i zaposlenosti. Uz to hoteli uplaćuju i desetke milijuna eura poreza na dobit.

Međutim, usporedba samo hotelskog PDV-a i paušala privatnih iznajmljivača daje nepotpunu sliku. Gosti koji borave u privatnom smještaju svakodnevno troše novac u restoranima, trgovinama, na gorivu, izletima, trajektima i drugim uslugama. Na svu tu potrošnju plaćaju se PDV, trošarine i drugi porezi, koji pune upravo državni proračun.

Ako pretpostavimo da privatni smještaj ostvaruje oko  50 milijuna noćenja godišnje, uz prosječnu dnevnu potrošnju gosta izvan smještaja od 50 eura, dolazimo do oko 2,5 milijardi eura potrošnje u restoranima, trgovinama, na gorivu, izletima, prijevozu i drugim uslugama. Uz prosječno porezno opterećenje kroz PDV i trošarine od oko 15–18 %, može se procijeniti da država samo od te potrošnje prikupi  malo manje od 500  milijuna eura godišnje. 

Kada se tome pridoda oko 100 milijuna eura paušalnog poreza koji pripada gradovima i općinama, turistička pristojba, turistička članarina te PDV koji sami privatni iznajmljivači plaćaju pri kupnji namještaja, klima-uređaja, kućanskih aparata, građevinskog materijala i izvođenju radova, proizlazi da je njihov ukupni doprinos javnim prihodima veći od 600 milijuna eura godišnje. Riječ je o ekonomskoj procjeni temeljenoj na javno dostupnim podacima i razumnim pretpostavkama, budući da država ne vodi službenu evidenciju poreznih prihoda prema vrsti smještaja.

Zato je pogrešno promatrati privatne iznajmljivače isključivo kroz paušalni porez. Oni ne pune samo lokalne proračune, nego kroz potrošnju svojih gostiju stvaraju značajne prihode i za državni proračun te održavaju poslovanje tisuća restorana, trgovina, OPG-ova, prijevoznika, malih distributera goriva i drugih malih poduzetnika diljem Hrvatske.

Ako je cilj povećati prihode države, tada u raspravi treba promatrati ukupni fiskalni doprinos svih oblika smještaja, a ne uspoređivati samo paušal privatnih iznajmljivača s porezima koje plaćaju hoteli.

No, još je važnije pitanje treba li male iznajmljivače uopće promatrati prvenstveno kroz to koliko pune javni proračun. Uloga Vlade nije samo maksimizirati porezne prihode, nego voditi računa o dobrobiti svih građana. Država postoji zbog svojih građana, a ne građani zbog države.

Ako se javne politike oblikuju tako da sustavno daju prednost jednom obliku smještaja nauštrb drugoga, dio malih iznajmljivača i drugih malih poduzetnika može steći dojam da država više štiti interese većih tržišnih sudionika nego njihovih obiteljskih gospodarstava. Takva percepcija može narušiti povjerenje u institucije i obeshrabriti ulaganja upravo onih koji desetljećima ulažu vlastitu štednju u razvoj hrvatskog turizma.

Važno je naglasiti da hoteli i mali privatni iznajmljivači nisu suparnici, nego dva stupa hrvatskog turizma koja se međusobno nadopunjuju. Hoteli podižu kvalitetu ponude, zapošljavaju velik broj ljudi i važni su za cjelogodišnji turizam. Privatni iznajmljivači donose raznolikost ponude, razvijaju lokalne zajednice, zadržavaju stanovništvo u priobalju i na otocima te stvaraju prihod brojnim malim poduzetnicima.

Zato cilj državne politike ne bi trebao biti favoriziranje jednog oblika smještaja nauštrb drugoga, nego stvaranje ravnopravnih i pravednih uvjeta poslovanja za sve sudionike na tržištu. Samo partnerstvo hotela i privatnog smještaja može dugoročno osigurati konkurentan, održiv i uspješan hrvatski turizam.